Naser Orić: Od 1995. nikad nisam ušao u avliju svog babe, svaki taj milimetar je natopljen krvlju 

Svake godine u Maršu mira u?estvuju hiljade ljudi iz cijele BiH, regiona i svijeta, me?u njima su i oni koji su imali sre?u u nesre?i, sre?u da ostanu živi.

Oni su uvijek ne ?elu kolone. Dostojanstveno i skrušeno odaju po?ast i sje?aju se onih koji su svoj život ostavili u Srebrenici i na Putu spasa, gladni, žedni i bosi.

Ju?er su se okupili u Nezuku gdje im se obratio Naser Ori?. Došao je u uniformi odaju?i na taj na?in po?ast saborcima koji su svoj život dali za Srebrenicu, a nikad nisu imali priliku odijenuti pravu uniformu.

“Zamolio sam u?esnike da se ponašaju u skladu s pravilima kako je to do sada bilo, da vode ra?una o ponašanju s obzirom da je svaki taj milimetar natopljen krvlju mojih saboraca i da imaju poštovanja prema žrtvama koje su pale tokom Puta spasa. Sjetio sam je jednog detalja kad smo išli na vojni zadatak, jedan od boraca je rekao da mu je jedina želja da ima dobru uniformu pa da rahat pogine. Drugi je rekao da bi volio ?izme, vidio sam da je imao ?izme sa strane bez ?onova. Sjetio sam se da smo imali improvizovane uniforme od zavjesa, onih zelenih birvaktile. Htio sam da se solidarišem sa svojim saborcima kojima se želje nisu ispunile, a otišli su na bolji svijet”, kazao je Ori? za “Source“.

Zbog postupka koji se protiv njega vodi pred Sudom BiH i zabrane kretanja na prostoru Republike Srpske, Ori? ni ovog 11. jula ne?e prisustvovati dženazi i ukopu u Poto?arima.

“Od 1995. nikad nisam ušao u avliju svog babe. I prije nego što je pokrenut proces protiv mene uvijek sam dobijao instrukcije od nekih službi da bi bilo dobro da ne budem tamo, da ne izazivam netrepeljivost od strane Srba. Šta da radim? Ove godine imam obavezu prema Sudu BiH, obavezu javljanja svaki prvi ponedjeljak u mjesecu. I pored moje želje, ni ove godine ne?u prisustvovati dženazi”, navodi Ori?.

Uo?i i na sam 11. juli svi pri?aju o Srebrenici, posje?uju je, pišu o njoj… Rijetki su oni koji ostatak godine obilaze mezarje i preživjele, nude?i i pružaju?i im pomo? ili samo društvo, razgovor i prijateljstvo. To je nekad potrebnije od bilo kakve materijalne pomo?i, svima, a posebno onima koji su ukopali sve najvrijednije u životu, ili njihove kosti još uvijek nisu našli. Jedino što nikad ne?e biti zakopano su sje?anja.

“Svi mi koji smo živjeli tamo i koji smo preživjeli golgotu nikada dok smo živi ne?emo zaboraviti. Kažu da je vrijeme lijek za sve, me?utim, nas ne vra?a samo 11. juli u to vrijeme. Nažalost, kada je u pitanju sam ?in dženaze uklju?i se kompletna javnost, a u nama to živi svaki dan i umrijet ?e u nama. Kad se datum približi još više se probude osje?anja, ali mi 11. juli preživljavamo svaki dan”, isti?e Ori?.

Ako nekada bude imao priliku da prisustvuje dženazi, Podrinjcima ?e, kaže, poru?iti da se s poštovanjem sje?aju žrtava, a onima koji negiraju genocid da pogledaju istini u o?i.

“Nek stanu pred ogledalo da vide šta su njihovi sunarodnjaci uradili i nek kažu – jeste, desio se genocid. Nek ne pokušavaju svojim lažima da kažu da smo tobože mi prije njih ?inili zlodjela pa smo ih naljutili. Oni pokušavaju nas da stave u isti koš sa pripadnicima VRS-a koji su dokazano pred Me?unarodnim sudom pravde izvršili genocid. Me?utim, bez obzira na sve to mi moramo živjeti sa svim ljudima”, zaklju?uje ratni komandant iz Srebrenice.

U Memorijalnom centru Poto?ari u ponedjeljak ?e biti ukopano 127 žrtava, od toga 12 maloljetnika me?u kojima je najmla?i 14-godišnji Avdija Memi?. Do sada je u Poto?arima ukopano 6.377 žrtava.

Više od 5.000 u?esnika Marša mira jutros je iz Nezuka krenulo prema Poto?arima, Putem spasa dugim 100 kilometara. Istim onim koji se prelazili Srebreni?ani u ljeto 1995. godine traže?i spas na slobodnoj teritoriji na podru?ju Tuzle. Nažalost, mnogi od njih slobodu nisu do?ekali.

Komentari

komentar

Povezane vesti:

Vrh
%d bloggers like this: