Nedžib Vučelj: Piadestal Nuradina Dine Trtovca u Parizu

Dino Nuradin Trtovac, doc. Sc. Art (akademski slikar), mnogo poznatiji u svijetu, nego u svom zavi?aju. Na sre?u, oni koji ga znaju iz njegovog zavi?aja, hvale ga i dive mu se, pa o Dini nikada nisam ?uo ružne rije?i, što me jako raduje, jer danas vam mogu sve oprostiti, osim uspjeha, a Dino je izuzetno uspješan umjetnik i jedan od najve?ih lu?onoša likovne kulture našega kraja u Svijetu. Kada mu Ministarstvo za kulturu Francuske dodijeli Prvu nagradu za slikarstvo, onda je postignut vrh, a ka tom vrhu Dino je gazio šarenim stazama cvije?a Sandžaka postiru?i ih po Parizu, Tokiju, New Yorku… Oni koji su ga dobro poznavali, znali su da su ti apstraktni motivi, ustvari, inspirsani svojim zavi?ajem, sa kojim se on cijeli život ponosi.

Dino Trtovac 3

Piše: Nedžib Vu?elj

U vrijeme kada je želio nastaviti studije umjetnosti, u njegovom rodnom kraju nije bilo uvjeta, institucija, akademije likovnih umjetnosti. Sanjao je studij u Parizu, SAD-u. Slu?ajno je imao prijatelje u Zagrebu koji su tamo ve? studirali i oni su ga nagovorili da se tamo prijavi na akademiju. Prijavio se i bio primljen. Da se to nije dogodilo, bio je spreman i?i u Pariz. U?io je francuski u osnovnoj i srednjoj školi, tako da jezik nije bio problem, no Pariz se tek dogodio nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Zagreb se dogodio slu?ajno na putu za Pariz, tj. put je bio sudbinski. Izme?u Zagreba, Pariza i Londona desetak ?e godina neprekidno putovati, istraživati, izlagati, živjeti, završiti dvije stru?ne specijalizacije – na L’Ecole Superieure des Beaux Artes u Parizu, te Slade School of Fine Arts u Londonu. To je bilo sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stolje?a.

Nakon svega što se dogodilo, Nuradinu Dini Trtovcu je Zapad  bio privla?niji; imao je više mogu?nosti. Povremeno je posje?ivao zavi?aj dok su mu roditelji bili živi. Nakon njihove smrti, kao i smrti starije bra?e i sestara, bilo ih je sve manje. No, zavi?aj se nosi u srcu, on je uvijek tu, on se voli i nikada ne napušta. ?itavog života slika, sve njegove slike su posve?ene zavi?aju. Samo je fizi?ki bio odsutan, u mislima ga nikada nije zaboravio. Cavtat, kraj Dubrovnika, je kasnije preko ljeta bilo njihovo obiteljsko okupljalište, s obzirom na to da ve?ina obitelji živi u dijaspori.

Nuradin Dino Trtovac se sje?a  i svoje prve izložbe. Ona se urezuje najintenzivnije u memoriju. Ona je kao ra?anje, kao po?etak umjetni?kog života, vlastiti izri?aj. Bilo je to davne 1978-1979. u Galeriji “Vjekoslav Karas“ u prostorima Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Ciklus se zvao jednostavno „Slike“. Asocirao je na svitanje zore … Još uvijek ima nekoliko tih slika. Ništa ne bi promijenio. One su neponovljive. Tada je bio i primljen u Društvo likovnih umjetnika Hrvatske.

Dino Trtovac 2

Teško je nabrojati njegove najvažnije izložbe. Ipak postoje neke koje su mu ostale duboko u pam?enju, npr. Salon d’Autonomn u Grand Palaisu, zatim Comparasation u istom prostoru u Parizu. Bezbrojne izložbe na internacionalnim salonima diljem svijeta. 8. internacionalni bienale u Cairu, Firenza, London, Tunis, Sarajevo, Beograd, Tuzla, Biha?, Dubrovnik, Rabat …

Nuradin Dino Trtovac je radio gdje god je živio. Uvijek ima slikarski pribor sa sobom. U Zagrebu, Parizu, Londonu, New Yorku. Mijenjao je atelje, gradove i države, ambijente … bavio se istovremeno – privremeno i pedagoškim radom. Bio je profesor na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, no Pariz ga ponovno privukao. Bile su to briljantne generacije mladih ljudi. I danas se susre?u. Puno ih je uspješnih umjetnika i puno ih živi u inozemstvu. Devedesetih je realizirao jednu umjetni?ko-edukativnu inovaciju. Napisao je program i realizirao ga na privatnom u?ilištu Agora pod nazivom „Autorska slikarska škola. Model je izvrstan, i danas je aktualan, te se izvodi na spomenutom u?ilištu.

Radio je kao docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci na katedri za primijenjeno slikarstvo i slikarstvo 2008. – 2012. godine.

Trenutno je predava? na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na poslijediplomskim specijalisti?kim i doktorskim studijima.

Upravo završava rad na vlastitoj monografiji. Radi na njoj ve? tri godine. Autor teksta je akademik Tonko Marojevi?, povijesni?ar umjetnosti koji prati njegov umjetni?ki rad duže od trideset godina.

Bavi se dizajnom suvremenih prostora, ure?uje ?asopise o kulturi, itd.

Mnogi likovni umjetnici su danas sretni da im je Nuradin Dino Trtovac bio profesor. Neki od njih su danas veoma poznati umjetnici po Hrvatskoj, Europi i po ?itavom svijetu, te su najrazli?itijih profila.

Uz toliko godina rada dolaze i nagrade i priznanja. Najdraža su mu ona internacionalna.

Pariz 1983. – Prva nagrada za slikarstvo francuskog Ministarstva za kulturu

Arles 1982. – Prva nagrada za kolorizam i to u dvorani Van Gogha

Sorbonne, Pariz  1979. – Pohvala za slikarstvo

Cairo 2001. – Pohvala 8. Cairo internationalle bienale, itd.

Dino Trtovac 1

No, najdraže su mu nagrade njegovih studenata. Svake godine ima samo odli?ne studentske evaluacije.

Apstraktna umjetnost ve? dugo vremena nije nikakav bauk. Ona je samo vrhunska figuracija; stvar izbora i rukopisa; izri?aja umjetnika; njegovih afiniteta, sklonosti. U takvom pristupu izvrsno ga razumiju  i struka i potpuni laici – oni je naime više osje?aju, a manje razumiju.

Sigurno bi je osjetili i razumjeli i ljudi njegovog šireg zavi?aja, zato što su korjeni njegovog slikarstva nastali u ranom djetinjstvu u njegovom zavi?aju u Sandžaku… Prepoznat ?e i u apstraktnoj formi najljepše poljsko cvije?e Pešterske visoravni. Tamo je nebo najplavije, najcrvenije, purpurno. Na toj visoravni puše bezbroj vrsta vjetrova s najljepšim zvukovima na svijetu (muzika). Zvijezde se mogu skoro rukom dohvatiti, sve je briljantno, trava je kristalno ?ista… Ta muzi?ka komponenta ?e se provla?iti ?itavo vrijeme njegovog stvaralaštva, kompozicija je uobi?ajen naziv njegovih slika.

Nuradinu Dini Trtovcu  je prvi, zadnji i najbolji uzor bila priroda, no tijekom studija bio je izložen i drugim utjecajima. Kada je došao na studij u Pariz vidio je sve što se moglo vidjeti – od prapovijesti do današnjih dana – i tu slijedi tzv. ‘umjetni?ka katarza’.

“ Pa ja nisam niti jedan od njih.“ To je ?arobno, veli?anstveno; Roden, Michellangelo, impresionisti, pariška škola, ruska avangarda, newyorška škola ameri?ke liri?ke apstrakcije – to su smjernice, putevi, putokazi… „a tko sam ja?“ Nije niti jedan od njih. Vra?a se sebi. Svojim korjenima, svojim bojama zavi?aja. Slikat ?e tim bojama, ali one ?e biti samo njegove boje i tako je bilo.

Kod dodjele prve nagrade u Parizu poznati povijesni?ar umjetnosti ( na njegov direktan upit : „ Zašto Ste mi dali nagradu?“) mu je odgovorio: „ Gledaju?i Vaše slike od tisu?e drugih tu smo predahnuli, te smo se od svega ostalog odmorili.“ . O?ito je da je oduvijek slijedio sebe i bio svoj, ali to je dug put. Trebalo se usporediti s drugima u megapolisima me?u tisu?ama umjetnika iz ?itavog svijeta. No konkurencije niti manipulacije u umjetnosti nema jer prava umjetnost je istina. Osje?a se, ona to jest ili ona to nije.

Dino Trtovac 5

Korice “Tutinskog zbornika” ilustrirane su njegovim slikama iz broja u broj, a to je znak da u Sandžaku cijene njegova djela. “Tutinski zbornik” je prihvatio njegove slike kao prakti?ki svoj logo ili vizualni identitet. To je jedna vrsta komplementarnosti. Sada im želi ponuditi i neka nova rješenja u smislu redizajna zbornika, da se ne bi ponavljali, ali predlože da to rade i mladi umjetnici. Planira i neke izložbe. Logi?no bi bilo da u Tutinu i drugim gradovima Sandžaka njegove slike budu izložene i otvoren je i voljan izložiti ih. Jedan dio svoje kolekcije želio bi donirati zavi?ajnim muzejima i drugim kulturnim institucijama. O?ekuje da ?e mu se te institucije obratiti u vezi toga. Naro?ito Novi Pazar. To je grad njegovog djetinjstva, odrastanja, školovanja, grad koji je oduvijek imao svoj kulturni identitet – onaj gra?anski, urbani – svoju civilizacijsku infrstrukturu, svoje kulturne spomenike, svoju povijest. Jedan je od gradova na Putu svile; grad susreta više kultura. Tutin tako?er.

Nuradin Dino Trtovac predugo nije posjetio Sandžak. Nemili doga?aji u zadnjih dvadesetak godina poremetili su normalnu komunikaciju s rodnim krajem, familijom, prijateljima. Taj život kao da je zaustavljen u njegovim sje?anjima. U memoriji mozga ogromna je crna rupa. Sje?a se samo fragmenata, detalja, ali nema cjeline. Nema kontinuiteta. Poželi se svega. ?esto u snovima vidi neke davno zapam?ene krajolike, ljude i neka stara arhitektonska zdanja.

“Kultura je bila jedino sredstvo kojim smo se mogli oduprijeti ratu i agresiji. Bošnjaci su morali po ne znam koji puta dokazivati da su tu oduvijek i da su autenti?ni i autohtoni narod, i da je to njihov teritorij, njihova zemlja, da su i oni bili žrtva drugih osvaja?a, te da su se i oni borili protiv tih osvaja?a.Intelektualci su se okupili i organizirali instituciju Kulturnog centra Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Govorili su svijetu ko su, što su, izložbama, filmovima, koncertima, književnim ve?erima, tribinama, intervjuima poznatih bošnja?kih intelektualaca, ali i mnogih drugih prijatelja Bosne i Hercegovine iz regije i inozemstva. Posje?ivali su izbjegli?ke kampove i škole izbjeglica djece iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj i inozemstvu. Kada je rat završio, tiskali smo katalog o svim aktivnostima koje smo radili. Nikada niko nije imao prigovora na rad tog prvog Kulturnog centra Bosne i Hercegovine.“, pri?ao mi je prilikom jednog susreta, Dino Trtovac.

Nuradin Dino Tratovac je imao izložbe i po Bosni i Hercegovini. Bilo je to poslije rata, 2000. godine. Biha?, Tuzla, Sarajevo, Mostar. Velika izložba sa skoro stotinjak djela optimisti?nih kolora, apstraktnih, vedrih, meditativnih i toplih medikamentoznih boja. Publika je prepoznala poruku, sve spomenute aspekte. Vidio je osmijeh na licima, nadu, osjetio prisnost i povjerenje napa?enih ljudi; shavtio je dobrotu, ponos, veli?inu, besmrtni duh dobrih Bošnjaka, briljantnih Krajišnika, prkosnih, gordih i ?vrstih.

Dino Trtovac 4

Tuzla je opet fenomen za sebe, grad velike, duge i zanimljive povijesti. Velika galerija, puno ljudi, intelektualaca i umjetnika, te novinara – sveu?ilišni grad. Gostoprimljivi, topli, sr?ani ljudi.

“Sine, onaj tko gleda ove slike ne može biti tužan.“, prišla mu je starija gospo?a koja je dugo promatrala slike.

Sarajevo. Umjetni?ka galerija Bosne i Hercegovine, puna TV kamera, fotografa, publike. Doputovao je i njegov brat Šerif iz Sandžaka. Dugo ga nije vidio. Bio je zbog toga susreta jako sretan. Došli su i prijatelji iz Mostara; Klub Sandžaklija, što ga jako iznenadilo. Svi mediji su popratili izložbu kao veliki doga?aj. Sarajevo je prošlo pakao i sada se oporavljalo kulturom, koncertima, izložbama i opet ponos, prkos i dostojanstvo – nepobjedivi duh Sarajlija.

Mostar. Zastrašuju?a praznina srušenog mosta; umjesto mosta bezdan. Samo Neretva te?e, kao uvijek. Mostar bez mostarskog Starog mosta – nezamislivo kako i koliko grozna može biti ljudska destrukcija. Koliko je rat besmislen. Ponovno puno ljudi. Divnih ljudi željnih izložbi, kulture, koncerata, života.

Bosna je preživjela; ranjena je; teško je stradala, ali je i dalje ponosna i prkosna.

Za sve vrijeme svih ovih izložbi prati ga prijatelj, pjesnik, književnik i glumac Enes Kiševi?.Napisao je prekrasan tekst u katalogu – tako re?eno bezvremenski. Posje?uju me tada obojica. Enes Kiševi? je samo slušao, a ja i Dino smo evocirali uspomene na Sandžak. Enesu je to o?ito jako godilo i nije se osje?ao zapostavljenim. Dapa?e, zamolio je da ga jednom tamo povedemo.

Dalji planovi likovnog umjetnika Dine Trtovca i kao umjetnika i kao ?ovjeka su njegova neiscrpna snaga da istraje i završi svoju monografiju, za koju ve? vlada veliko interesovanje.

Pri samom je kraju. Ostali su samo detalji. To ?e biti likovna monografija. No listaju?i i istražuju?i puno dokumentacije, tekstova, kritika, fotografija, filmova o njegovom minulom radu, ta knjiga ?e imati ?isto slikarsko-umjetni?ki stru?ni aspekt, te je vidio da ?e morati napisati još jednu knjigu stru?nog karaktera o radu  s vodenim tehnikama – akvarelu i akriliku – edukativno-umjetni?kog karaktera, te bi dobro poslužila studentima na likovnim akademijama. A onda bi trebala slijediti i automonografija.

U jedan dio njegovog ateljea uselila se njegova k?erka Alma, koja je tako?er diplomirala slikarstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ponosan je na nju. Dobila je nagadu akademije. Ve? je izlagala u Be?u, Sofiji, Dresdenu, Zagrebu… Jako dobro sura?uju i to ga posebno veseli. Priprema se za poslijediplomske studije u inozemstvu, te priprema izložbe za ovu i sljede?u godinu.

Nuradin Dino Trtovac zna da je njegovima u zavi?aju teško. Ali trebaju da izdrže i sa?uvaju svoj zavi?aj. Da budu dobri sa svim susjedima sa svih strana; Europa je sve bliža. Vidi i lijepe slike Sandžaka. Mladi su svuda po svijetu. Educirani su. Žive u Europi, SAD-u, Australiji, ali zavi?aj je samo jedan. Zato ga svako treba voljeti. Želja za zavi?ajem i da bude pozvan da izlaže u vsim gradovima Sandžaka bi?e mu posebna ?ast i nagrada, jer se i na taj na?in želi odužiti svoj zavi?aj, mada bismo, slobodno, mogli re?i, da zavi?aj duguje mnogo Dini Trtovcu, sa kojim se svugdje u svijetu ponosi.

Komentari

komentar

Povezane vesti:

Vrh
%d bloggers like this: